Dragi čitaoci,
već nekoliko godina, zapravo sedam punih godina, razmišljam
da napišem jedan tekst na ovom blogu o tome kako to izgleda raditi u letnjem
kampu. Valjda je došao taj tenutak, da podelim sa vama kakav je to osećaj, a
onda naiđem na jedan predivan tekst na tu temu i pomislim: da, to je to! Baš
tako ja osećam i doživljavam kamp.
I pre nego što pročitate tekst od Keti, samo bih rekla da ne
postoji ni jedno mesto na svetu koje bih tokom leta menjala za boravak i rad u
kampu. Istina, svakog leta u jednom trenutku umem i da kažem: ovo je poslednji
put, ne mogu više! Jer, naporno je. Veoma je naporno brinuti o više od stotinu dece, a toliko bude svakog leta u našem kampu, voditi računa o
njihovom svakom momentu tokom boravka u kampu. Pre svega treba brinuti da se
ne povrede, svaka njihova i najmanja ogrebotina, povišena temperatura, momenat tuge za kućom [srećom, redak slučaj :)] doživljavam kao lični bol. Briga da ne povrede nekog svog druga ili drugaricu, da im bude zabavno,
relaksirajuće, da nauče nešto što ne mogu na drugom mestu ili da prosto samo uživaju! Jer, kamp je mesto koje se pamti celog života.
Ne manje je naporno i odgovorno stati pred roditelje i reći
im: ne brinite, vaše dete je u pravim rukama, pogotovo kada svoje najmilije
dovode prvi put u kamp. Ako ću da budem iskrena, taj deo mi je najteži, jer
znam da mi predaju na 12 dana nekog ko im je važniji od sopstvenog života.
Deci u kampu svoje znanje nesebično
godinama prenosili su i mnogi gostujući predavači, koji su doprineli
da nam se svakog leta pridružuje stotina dece. Hvala dr Tijani Prodanović, Saši Popović, Mirku Topalskom, Urošu Banješević, Milanu Radovanović, Singi inženjeringu, Katarini Novaković sa dečijeg odeljenja, Ivani Horvat, Ivani Korom, kompaniji Execom i mnogobrojnim
drugim dragim gostima i prijateljima, nabrajanje bi ovaj spisak učinilo baš
dugačkim.
Uspehe u radu Komp Kampa ne bih nikada postigla sama. Moji
saradnici i prijatelji ne samo da mi pomažu, nego me oplemenjuju svojim entuzijazmom i
iskustvom u radu sa decom, te sam veoma zahvalna: Nadi, Sonji, Snežani, Marku,
Andriji, Nenadu, Davidu, Nebojši, Dari koja nas redovno prati i podržava, Mr
Sci Dr Mirjani Gavrilović, psihologu Mariji Ačaji, Nikoli Subašić i
Teodoru, mom sinu, koji me hrabri sve ove godine da budemo još bolji. Prve tri
godine rada, kamp ne bi opstao bez sjajnih i iskusnih mladih volontera iz Volonterskog
centra iz Niša i njih neću nikada zaboraviti, te im se ovim putem još
jedanput od sveg srca zahvaljujem.
Svakog leta kada se završi sezona kampovanja, moj život se pretvara u čekanje sledeće sezone.
Da bih skratila tih deset meseci, koji mi se čine daleko kao deset svetlosnih godina, spremam nove programe i radujem se svakom danu koji prođe, jer sam bliže dečijim osmesima kao izvoru nadahnuća.
Radoslava, osnivač Komp Kampa
Ovog leta sam se
vratila u adolescentsko doba. Nosila sam dokolenice i neuparenu garderobu,
pravila sam narukvice od konca, skakutala sam na sve strane i za dezert
razmišljala o „torti od blata“ i nosila torbicu oko struka (ama, to se petkom
nosi!). Učestvovala sam u svim mogućim sportovima,
vrtela pesme Ariane Grande i puštala trinaestogodišnje devojčice da me zovu
Kukalica Piskopio ravno 26 dana. Ovog leta sam radila u letnjem kampu.
Moji kamperi i ja na
vrhu planine Kaskejd u državi Njujork!
Već drugu godinu za
redom, radim u kampu sa noćenjem u koji sam išla kao klinka. Tokom devet
nedelja sam bila zadužena za nečije dete. U rukama mi je bila zastrašujuća
odgovornost – briga o najbitnijem stvorenju u životu ljudi. To me uvek
zastrašuje, pa se ipak svakog leta vraćam na ovo magično mesto koje se zove
kamp. Svakog leta me ljudi podjednako gledaju sa razočarenjem i nepoverenjem –
kako uopšte mogu da radim u letnjem kampu, kada bih mogla da tražim praksu u
nekom fenomenalnom magazinu i da jurim ono što želim da radim u životu?
E pa, narode, istina
je da nema boljeg načina da se provede leto. Ovo govorim već dva leta za redom
– pisala sam članke za Her Campus dve godine, pokušavajući da objasnim taj
osećaj, ali koliko god se trudila, ne polazi mi za rukom da pomognem ljudima da
razumeju kako uloga savetnika u kampu menja život. Umesto da nekome donosim
kafu, naučila sam više o sebi nego
što bih naučila da sam radila u kancelariji.
Kada ste na praksi,
želite da impresionirate „budže“ iznad sebe i plašite se da ćete ispasti budala
pred njima. Kao savetnik u kampu, djuskam po spavaonici sa kačketom na glavi, u
majici kampa, dokolenicama i anatomskim papučama i prosto postojim. Naravno, kamperi mi se smeju, ali me gledaju sa
divljenjem kako me nije briga što
izgledam blesavo. Najiskrenije rečeno, i ja sam zapanjena. Kamp iz vas izvlači
ono najbolje – osobu koju nije briga šta ostali misle.
Tokom prve tri
nedelje sam bila zadužena za 26 kampera i osam članova tima, i uprkos stresu
koji je to nametalo, ni za trenutak nisam gubila poverenje u svoje sposobnosti.
Nisam preispitivala svoje odluke u teškim situacijama i sledila sam
instuticiju. Bila sam zadužena za planiranje dana, da dovedem devojke gde treba
na vreme (verujte mi, to je posao pastira), stalnu komunikaciju sa svojim
nadređenim i prenošenje informacija ljudima ispod mene, da budem drugar i uzor
kamperima, i najbitnije: da budem odgovorna i pozorna. Bila sam non-stop na
dužnosti, svaki dan, pa mi je uvek trebao entuzijazam.
Da li mi se dešavalo
da me stres ili iscrpljenost dovedu skoro do suza? Naravno. Bilo je trenutaka
kada sam znala i još znam da je ovo najizazovniji posao koji ću u životu raditi, ali su nagrade kroz napredak dece
pred vašim očima izuzetne. Videti devojčicu koja uspe da se popne do vrha stene
na planini kojom šetate i znati da ju je vaš podsticaj doveo do vrha nema
premca na ovom svetu.
Dakle, za sve
studente koji su pod pritiskom da idu na praksu da bi stekli „iskustvo“ za
svoju karijeru u budućnosti – rizikujte. Uradite nešto uzbudljivo. Iskoračite iz mase. Jedno leto u kampu
će vas naterati da ponovo razmotrite izbor profesije, budućnost i svrhu svog
postojanja. Meni je kamp otvorio oči i pobrkao mi lončiće u glavi previše puta.
Ali nije li svrha života otvaranje ka novim šansama? Kamp nudi nešto što ne
možete naći u poslovnoj zgradi – na mentalnom, emotivnom i fizičkom nivou.
Ipak, kada se popnete na planinu u regiji Adirondaks, kada šetate pored
spavaonica uveče i gledate u vedro, zvezdano nebo, to vam je na dohvat ruke.